Waltey

Waltey

Divjak

Srpske narodne pripovijetke · Vuk Stefanović Karadžić
Kupi e-knjigo Kupi tiskano izdajo

O besedilu

Divjak

Vir
Srpske narodne pripovijetke
Avtor
Vuk Stefanović Karadžić
Jezik branja
Slovenščina
Jezik izvirnika
Српски
Čas branja
4 min branja
Obseg
4 strani
Naslov izvirnika
038 Дивљан

O izvirniku

Srpske narodne pripovijetke

Srbske ljudske pripovedi o junakih, čudežnih bitjih, preizkušnjah in ljudski modrosti. Bralni jezik je Slovenščina, izvirnik pa prihaja iz vira Srpske narodne pripovijetke v jeziku Српски.

Besedilo

Divjak

Pop in dijak sta hodila čez veliko goro, pa ju je tam zatekla noč. Ko sta videla, da tistega dne ne bosta več prišla tja, kamor sta bila namenjena, sta se začela ozirati sem ter tja po gori, kje bi prenočila, in v daljni votlini zagledala ogenj. Približala sta se in zaklicala: »Dober večer, je kdo tam?« Kaj pa sta zagledala? Nobenega človeka ne koga drugega, le divjega moža z enim samim očesom na vrhu glave. Vprašala sta ga: »Naju boš spustil pod streho?« Odgovoril jima je, da bo. Toda k vhodu v votlino je bila prislonjena velika kamnita plošča, ki je niti sto mož ne bi moglo premakniti. Divji mož je vstal, dvignil ploščo, ju spustil noter in ploščo spet prislonil k vhodu; razpihal jima je velik ogenj in sedli so, da bi se ogreli. Ko sta se nekoliko ogrela, ju je divji mož začel tipati po tilniku, da bi videl, kateri je bolj rejen, da ga zakolje in speče. Otiplje, da je pop bolj rejen, ga zgrabi in ubije, natakne na raženj ter pristavi k ognju, da bi se pekel. Ko je dijak to videl, je zaslutil, kaj čaka tudi njega, a iz votline nikakor ni mogel uiti. Ko se je pop spekel, je divji mož poklical dijaka, naj jé z njim, toda ubogi dijak ni hotel, temveč mu je odgovoril, da ni lačen. »Pa boš,« je rekel divji mož, »zlepa ali pa zgrda.« Kaj naj bi dijak? Sedel je k njemu; prekleti divji mož je jedel, dijak pa si je deval grižljaje v usta in jih nato metal vstran. »Jej!« je začel vpiti divji mož, »saj bom jutri tudi tebe takole.« Ko se je divji mož najedel, je legel k ognju, dijak pa je začel šiliti majhen količek. Divji mož ga je vprašal: »Čemu šiliš ta količek?« Dijak mu je odgovoril, da se je, ko je brez dela posedal pri ovcah, navadil zmeraj kaj rezljati in da ga je tudi zdaj prijelo. Divji mož je zaprl oko in zaspal, ubogi dijak pa je videl, da tudi njemu za jutri že pripravljajo nož pod vrat, zato se je domislil, da je količek zasukal divjemu možu v oko in ga oslepil. Slepi divji mož je skočil pokonci kakor blazen in dijaku rekel: »Pa naj bo, Bogu hvala! Iztaknil si mi to edino oko, ko ti jaz nisem znal obeh, a ušel mi ne boš.« Ko se je zjutraj zdanilo, je divji mož otipal vhod v votlino in ugotovil, da je zaprt, nato pa začel tipati sem ter tja po votlini, da bi ujel dijaka. A nikakor ga ni mogel najti, saj je imel v votlini veliko živine, dijak pa se je domislil, da je odrl ovna, se oblekel v njegovo kožo in se pomešal med ovce. Divji mož je sprevidel, da mu zaradi tolikšne živine nič ne more, zato je stopil k vhodu v votlino, ga na eni strani odmaknil in začel vabiti živino, da bi jo eno za drugo metal ven. Dijak se je v ovnovi koži začel približevati z ovcami, da bi tudi njega vrgel ven, in tako je počasi prišel do njega; divji mož ga je zgrabil in vrgel ven med druge ovne. Ko se je dijak znašel na planem in zagledal vso živino pred seboj, je zaklical divjemu možu: »Ne išči me, jaz sem že zunaj!« Ko je divji mož spoznal, da mu je ušel, se je domislil, kaj bo storil: povsem je odprl vhod in mu pomolil palico, rekoč: »Ko si mi že ušel, na, vzemi to palico, da boš gnal živino, kajti brez nje se ti nobena žival ne bo premaknila.« Nesrečni dijak se je pustil preslepiti in stopil po palico; a brž ko jo je prijel, se mu je nanjo prilepil prst. Ko je videl, da je pogubljen, je začel skakati sem ter tja okoli divjega moža, da ga ta ne bi zgrabil. Tedaj se je spomnil britvice, ki jo je imel pri sebi, jo izvlekel in si odrezal prst, ki se mu je prilepil na palico, ter ušel. Nato se je začel divjemu možu posmehovati in se mu smejati, medtem ko je pred seboj gnal živino. Divji mož je tako slep krenil za njim in prišla sta do velike reke. Dijak je videl, da ga bo zdaj lahko utopil, pa je začel žvižgati okoli njega in se mu posmehovati. Divji mož se je počasi približeval, da bi ga ujel, in prišel prav do roba vode, tedaj pa je dijak pritekel za njegov hrbet in ga pahnil v reko, da je utonil. Nato je dijak v miru in z Bogom odgnal živino ter se srečno vrnil domov, a brez popa.

Izvirnik

038 Дивљан

Naslednje strani prikazujejo izvirno besedilo za primerjavo.

Поп и ђак ходили кроз једну велику планину, па их онђе ухвати ноћ. Видећи они да већ не могу тај дан приспјети куда су били наумили, стану гледати тамо амо кроз планину ђе би преноћили, и угледају огањ далеко у једној пећини. Примакну се они близу и назову: "Добар вече, има ли то тамо?" Кад ли шта виде? ни људи ни никога другог, до једног дивљег чоека с једнијем оком наврх главе. Запитају га: "Хоћеш ли нас пустити у кућу?" Он им одговори да хоће. Али на врата од пећине бијаше приваљена велика плоча, коју сто људи не би могло помаћи. Дивљан устане, дигне плочу, пусти их унутра, па опет плочу на врата привали; потакне им велики огањ и сједну гријати се. Пошто се мало разгрију, почне их дивљан пипати иза врата, да види који је претљи да га закоље и испече, и напипље попа претљега, спопане га и убије, наврти на ражањ и метне крај огња да се пече. Кад ђак то види, досјети се и своме јаду, али утећи из пећине није могао никако. Пошто се поп испече, зове дивљан ђака да с њим једе, а ђак јадни не шћене, већ му одговори да није гладан. "А хоћеш" рече дивљан "и на срамоту, ако не ћеш па лијепо." Ђак шта ће? већ сједне с њим, дивљан проклети једе, а ђак меће у уста па опет баца у крај. "Јеђи" стане викати дивљан, "јер ћу и тебе сјутра овако." Пошто се дивљан наједе, легне крај огња, а ђак почне ђељати један мали шиљак. Упита га дивљан: "Шта ђељаш та шиљак?" Ђак му одговори да се код оваца сједећи беспослен научио вазда тако ђељати. па да га је и сад та воља допала. Дивљан затвори око и заспи, а ђак јадни видећи да се и њему сјутра ножић под грло справља, домисли се те они шиљак заврти дивљану у око и ослијепи га. Дивљан слијеп скочи као махнит и ђаку рече: "Нека, да је Богу хвала! извади ти мене ово једно око, кад не умјех ја тебе обадва, али ми утећи не ћеш." Кад ујутру сване, напипље дивљан врата од пећине и видећи да су затворена почне по пећини брбати тамо амо да ђака ухвати, али га не могне наћи никако, јер је имао у пећини много стоке, те се ђак домисли и огули једног овна, па се обуче у ону кожу и измијеша међу овце. Дивљан већ види да му од многе стоке не може ништа, па пође на врата од пећине, отвори један крај од врата и почне стоку вабити да једно по једно избаца. Ђак у оној кожи овнујској стане се примицати с овцама не би ли и њега избацио, и тако мало по мало примичући се дође до њега, дивљан га ухвати и избаци међу осталијем овновима. Кад се ђак дохвати пољане, и види сву стоку пред собом, викне дивљана: "Не тражи ме" рече, "ја сам већ на пољу." Дивљан кад види да му је утекао, домисли се што ће, отвори врата са свијем, и пружи му један штап говорећи: "Кад си ми већ утекао, на ти ови штап да ћераш стоку, јер ти без њега не ће ниједна кренути." Ђак несретни превари се, и пође да узме штап; али како га се прихвати, пријену му један прст при њему; виђевши да је погинуо стане скакати око дивљана тамо амо да га не дохвати, у то падне му на ум бритвица коју је при себи имао, извади је и осијече они прст што му при штапу пријенуо био и утече. Онда се почне дивљану ругати и смијати ћерајући пред собом стоку. Дивљан онако слијеп пристане за њим, те тако дођу доједне велике воде и ђак види да ће га већ моћи у воду утопити, па почне звижђети около њега ругајући му се. Дивљан примичући се мало по мало да би га ухватио примакне се управ над воду, а ђак му онда притрчи иза леђа и тисне га у воду те се дивљан утопи. Онда ђак с миром и с Богом оћера стоку и дође здраво кући, али без попа.