Waltey

Prevod

Ko so se hudiči odvrnili od Boga in pobegnili na zemljo, so s seboj odnesli tudi sonce, hudičev car pa ga je nataknil na sulico in nosil na rami. Ko je zemlja potožila Bogu, da bo zaradi sonca vsa zgorela, je Bog poslal svetega nadangela, naj poskusi hudiču vzeti sonce. Ko je sveti nadangel prišel na zemljo, se je pridružil hudičevemu carju; toda hudičev car je zaslutil, kaj namerava, in je bil zato ves čas na preži. Tako sta skupaj hodila po zemlji, dokler nista prišla do morja in se začela kopati; hudič pa je sulico s soncem zasadil v tla. Ko sta se malo okopala, je sveti nadangel rekel: »Dajva se potapljati, da vidiva, kateri pride globlje.« Hudič mu je odgovoril: »Pa dajva.« Tedaj se je sveti nadangel potopil in v zobeh prinesel na površje morski pesek. Zdaj bi se moral potopiti še hudič, a bal se je, da mu sveti nadangel medtem ne bi odnesel sonca. Tedaj se je nečesa domislil: pljunil je na tla in iz njegovega pljunka je nastala sraka, ki naj bi mu čuvala sonce, dokler se ne potopi in v zobeh prinese morskega peska. Brž ko se je hudič potopil, je sveti nadangel z roko prekrižal morje in na njem je nastal za devet aršinov debel led; nato je zgrabil sonce in pobegnil k Bogu, sraka pa je začela regljati. Ko je hudič zaslišal srakin glas, je takoj vedel, kaj se dogaja, in se brž obrnil nazaj. Priplaval je na vrh, a morje je bilo zamrznjeno in ni mogel ven! Zato se je hitro vrnil na morsko dno, pobral kamen in z njim prebil led, potem pa se pognal za svetim nadangelom! Oni je bežal, ta pa za njim! Ravno ko je sveti nadangel z eno nogo stopil v nebesa k Bogu, ga je hudič dohitel in mu s kremplji iz podplata druge noge iztrgal velik kos mesa. Ko je sveti nadangel s soncem tako ranjen prišel pred Boga, je zajokal: »Kaj naj zdaj, Bog, ko sem tako iznakažen?« Bog pa mu je rekel: »Nič ne jokaj, ne boj se; poskrbel bom, da bodo imeli vsi ljudje na podplatu takšno majhno dolino.« In Bog je tako uredil, da je vsem ljudem na podplatih obeh nog nastala nekakšna majhna dolina. In tako je ostalo do današnjega dne.

Izvirnik

Kад су ђаволи отпали од Бога и утекли на земљу, онда су и сунце однијели са собом, па га ђаволски цар набио на копље и носио на рамену. Кад већ земља протужи Богу да хоће сва да изгори од сунца, онда Бог пошље светог Аранђела, да гледа како да узме сунце од ђавола. Кад сиђе свети Аранђел на земљу, а он се удружи с ђаволским царем; али се ђаволски цар осјети шта он хоће, па се добро узме у памет. Ходајући тако по земљи њих двојица заједно дођу на море и стану да се купају; а ђаво удари копље са сунцем у земљу. Пошто се мало прокупају, онда рече свети Аранђел: „Де да ронимо, да гледамо који може дубље.” А ђаво му одговори: „Хајде де.” Онда свети Аранђел зарони, и изнесе у зубима пијеска морскога. Сад треба и ђаво да зарони, али се боји да му свети Аранђел дотле не однесе сунце. У том му падне на ум, те пљуне на земљу, и од његове пљуванке постане сврака да му чува сунце док он зарони и изнесе у зубима морскога пијеска. Како ђаво зарони, а свети Аранђел прекрсти руком море, те на њему постане лед од девет аршина дебео; па онда спопадне сунце и побјегне к Богу, а свраке стане крека. Кад ђаво чује сврачиј глас, онда већ види шта је, па се брже боље врати натраг. Кад горе, али се море заледило, не може на поље! Онда се брже боље врати опет на дно мора, те узме камен и њим пробије лед, па онда потеци за светијем Аранђелом! Онај бјежи, а овај за њим! Таман кад свети Аранђел корачи једном ногом к Богу на небо, онда ђаво стигне, те му ноктима из табана у друге ноге ишчупа велики комад меса. Кад свети Аранђел дође са сунцем онако рањен пред Бога, онда заплаче: „Што ћу, Боже, овако грдан?” А Бог му рече: „Ћути, не бој се; ја ћу наредити да сви људи имају тако на табану као малу долину.” И тако Бог уреди, те у свију људи постане на табанима у обадвије ноге као мала долина. И тако остане и до данас.

Nalagam bralnik