Waltey
Menih in štirje grešniki
Srpske narodne pripovijetke · Vuk Stefanović KaradžićO besedilu
Menih in štirje grešniki
- Vir
- Srpske narodne pripovijetke
- Avtor
- Vuk Stefanović Karadžić
- Jezik branja
- Slovenščina
- Jezik izvirnika
- Српски
- Čas branja
- 3 min branja
- Obseg
- 2 strani
- Naslov izvirnika
- 021 Калуђер и четири грјешника
O izvirniku
Srpske narodne pripovijetke
Srbske ljudske pripovedi o junakih, čudežnih bitjih, preizkušnjah in ljudski modrosti. Bralni jezik je Slovenščina, izvirnik pa prihaja iz vira Srpske narodne pripovijetke v jeziku Српски.
Besedilo
Menih in štirje grešniki
Živel je nekoč bogaboječ menih, bele brade in las, ki je nenehno molil k Bogu. Ko je nekoč ponoči potoval, ga je pot zanesla mimo cerkve, ob kateri so pokopavali kristjane. Ko je prišel pred vrata cerkvenega dvorišča, je zagledal tri konje, enega rdečega kakor kri, drugega črnega kakor oglje in tretjega rumenega kakor žafran, kako poskakujejo sem ter tja okoli grobov in cerkve. A ko so zagledali meniha, so izginili brez sledu, kakor da bi jih pogoltnila zemlja. Ko je menih videl, kaj se je zgodilo, se je umaknil za neko drevo. In glej, spet so prišli isti trije konji, stopili k nekemu grobu in začeli po njem udarjati s kopiti ter na vse grlo rezgetati, dokler ni iz groba vstal mož srednjih let, a orjaške postave, z rokami in nogami prekrižanimi tako, kakor so ga ob smrti položili v grob. Konji so še naprej skakali okoli njega in rezgetali, vendar se ga niso dotaknili, on pa jim ni nič odgovarjal, temveč je ves čas jokal. Menih se je zbal, da bi konji možu kaj storili, zato je nenadoma pritekel k njim in jih pri nebu in zemlji zaklel, naj vsak obstane na svojem mestu, in konji so obstali. Nato se je menih s palico najprej dotaknil moža, potem pa še konj po vrsti. Brž ko se je katerega dotaknil, je mrtvec oživel, konji pa so se spremenili v ljudi. Nato jih je vprašal: »Kdo ste in kaj je z vami? Drug za drugim se mi izpovejte, na samem ali pred vsemi, da vidim, ali vam lahko pomagam.« Tedaj je tisti mož rekel: »Duhovni oče! To so bili moji nesrečni sinovi in vse tri sem nekega večera, ko so spali, lastnoročno zaklal. To sem potem skrival in nikoli nikomur povedal, niti duhovniku pri spovedi ne, temveč sem mislil, da se bom spovedal ob smrtni uri, a me je smrt ugrabila, še preden je prišel duhovnik.« – »Kaj pa je z vami?« je menih vprašal tri sinove. »Svojih staršev nismo hoteli ubogati, temveč smo proti njihovi volji vse delali drugače in se nismo pokesali.« Tedaj je menih iz torbice vzel epitrahilj in obrednik ter najprej rekel tistim trem: »Prosite očeta odpuščanja,« očetu pa: »Zdaj pa se pokesaj svojih grehov.« Tako so tudi storili, menih pa je vse štiri zbral pod epitrahilj in jim prebral molitev odveze. Potem so menihu poljubili roko, se med solzami objeli in poljubili ter odšli vsak v svoj grob, menih pa je šel svojo pot in ljudem govoril, naj se pokesajo in naj nihče ne odide s tega sveta brez spovedi.
Izvirnik
021 Калуђер и четири грјешника
Naslednje strani prikazujejo izvirno besedilo za primerjavo.
Био некакав богоугодни калуђер, бијеле браде и главе, који се вазда Богу мољаше. Путујући једном нотњо нанесе га пут покрај једне цркве ђе се Хришћани копају. Кад дође пред врата од авлије црковне угледа три коња, једнога црљена као крв, другога црна као угаљ, а трећега жута као чафран, ђе обигравају тамо амо около гробова и около цркве. Али кад виђеше калуђера, не знаде им се стрва као да их земља прождрије. Калуђер пошто виђе шта би, уклони се мало за једно дрво, док ево ти опет она иста три коња, дођоше на један гроб и над њим стадоше ногама тући и у сву вриску дријети се, док ево ти изађе из гроба један чоек средовијечан, но громорадна стаса, онако прекрштенијех рука и нога као што су га кад је умрьо у гроб вргли. Коњи около њега једнако скакаху и вриштијаху, ма га не дотицаху, нити он њима што одговараше но све плакаше. Калуђер бојећи се да коњи што не учине чоеку, притрчи к њима изненада, и закле их небом и земљом да сваки стане на своме мјесту, те коњи стадоше. Онда калуђер таче штапом најприђе чоека, па коње редом. Тек што којега такну, мртви оживље а коњи се у људе провргоше; па их упита: "Који сте и што сте ви? Један по један исповједите ми се на тајно или пред свијема, ако могох да вам помогнем." Онда рече они чоек: "Оче духовни! ово су били моји несретњи синови, и ја сам сва три једну вечер кад су спавали заклао својом руком, пак сам тајао и никад никому казао, па ни попу на исповијести, него сам мислио исповиђети при смрти, али ме уграби прије него поп приспје." – "А вама шта је?" упита калуђер она три сина. "Ми родитеља својијех нијесмо шћели слушати, него противу њихове воље све друкчије радили, а не покајали се." Тадар калуђер извади из торбице петраиљ и требник, па најприђе рече оној тројици: "Питајте оцу својему проштење," а оцу: "Сада ти покај се од гријехова;" те тако учинише, па поткупи сву четворицу под петраиљ и очита им опроштену молитву. По том они пољубише калуђера у руку и пошто се између себе изгрлише и ижљубише сузе ронећи отидоше сваки у свој гроб, а калуђер својим путем казујући народу да се каје и да не би који без исповијести пошао с овога свијета.
Nadaljuj z branjem
Morda ti bo všeč tudi
Hesenski jezdec v galopu
Myths and Legends of Our Own Land · 3 min branja
3 skupnih tagov
Zgodba
Andersenove pravljice · 8 min branja
3 skupnih tagov
Obujeni od mrtvih
Tradiciones peruanas · 8 min branja
3 skupnih tagov
Zgodba o Harunu al Rašidu in njegovem sinu
Tisoč in ena noč · 9 min branja
3 skupnih tagov